Srijedom u kantini na poslu imamo topli obrok. Inače, Norvežani za ručak ne jedu toplu hranu, već mi taj njihov ručak dođe ko neki hrvatski gablec. Također, ranije je – između 11 i 12. Obično bude neka hladna salata s paštom, svježe povrće, naresci i namazi. Od namaza bih izdvojil popularnu “Leverpostei” – jetrenu paštetu, a od konzervi “Stabbur-Makrell” – skušu u sosu od paradajza (naša Delamaris je bolja). Nađe se i lososa po kojem su poznati i kojeg obično jedu s kajganom, a u juhu od paradajza ubace jedno cijelo kuhano jaje. No da se vratim, ove srijede imali smo ‘pytte i panne’ (čitaj pitipane).
Prošlo je ima tjedan dana od te srijede, a danas mi je u glavu iz nekog razloga došel izraz “sredit ću te ko panta pitu”. I guglam jel moguće da postoji takva poveznica između balkana i skandinavije. Kaže mi kolega da se pytte i panne originalno sprema od ostataka hrane, najčešće krumpir, luk i razni ostaci kojekakvog mesa. Ne izgleda taj norveški pytte ko nikakva naša pita… Tražim po netu dalje, nitko pravo ne zna ko je taj Panta ni kakvu je to pitu sredil. Na kraju niš konkretno nisam našel, izvor nepoznat, al mogu reć da sam pytte i panne sredil ko panta pitu.
Dvojici kolega s posla sam poklonil paket ćevapa iz zagrebačkog Igomata na Središću. Ovak su ćevape spremili Španjolac i Nijemac. Nijemac je našel Podravkin ajvar u supermarketu na ruskom odjelu!