Prošli vikend bili smo na Verdens Ende (nor. verdens ende: kraj svijeta). Sam krajolik upravo tako i izgleda. Do lokacije vodi putić omeđen golemim stijenama, a na kraju kao kroz neki portal izađeš na drugi planet. Pogled se pruža na Sjeverno more i kamenu obalu istrošenu ledom. 
Na kamenu se vide dugački glatki žljebovi, tračnice koje ukazuju smjer sjever-jug po kojima se ledenjak vukao niz Oslofjord tijekom prošlog ledenog doba. Većina je zemlje, povučena ledom, završila u moru i sada čini morsko dno, a za njom je ostala kamena pustoš po kojoj sada hopsaju galebovi. I nas dvoje. 
Nismo mogli dokučiti što predstavlja kućica od kamenja (vidi slike). Tek doma smo shvatili da se zapravo radi o stvarno starom tipu svjetionika. Motka se, kao na klackalici, spusti na jednom kraju, a u košari se zapali vatra koja se onda klackalicom digne u zrak. 
Internet kaže da su se takvi svjetionici koristili u 17. stoljeću u Danskoj 
i Norveškoj 
, ali ovaj je ipak samo replika iz 1932. godine.
Internet kaže da su se takvi svjetionici koristili u 17. stoljeću u Danskoj i Norveškoj , ali ovaj je ipak samo replika iz 1932. godine.Mjesto je popularno među izletnicima. U okolici se nalazi konjički klub, a postoji i restoran s pogledom na more. 
Mi smo nakon malo hopsanja i pentranja sjeli na najviši kamen i pojeli svoj Kvikk Lunsj na kraju svijeta. 
Mi smo nakon malo hopsanja i pentranja sjeli na najviši kamen i pojeli svoj Kvikk Lunsj na kraju svijeta.